|
Jesen 2006.
Kazalo
UVODNO SLOVO
Nije li već Žmegač u svom pogovoru Limenom bubnju dosta izravno nagovijestio
Grassovo ideološko i ratno učešće u najvećoj klaonici 20. stoljeća: ...dospio
je kao gimnazijalac u vrtlog posljednje godine Drugog svjetskog rata.
Poslije godinu dana zarobljeništva... Zapravo manje-više svi Grassovi
biografi i priređivači njegovih djela na sličan su način pristupili piščevim
posljednjim ratnim/poratnim godinama. Situacija je prilično razvidna
i dobronamjernim i zlonamjernim pogledima: ako se u jednadžbu uzme Grassova
godina rođenja, ratne okolnosti u Njemačkoj pred slomom i shvati da u
to vrijeme Njemačka nije imala nikakav populistički "pokret Otpora",
onda je dosta jasno da su Grassove opcije bile znatno sužene i lako je
pretpostaviti u kojoj je vojsci mladi Grass mogao završiti. Krugu zavjerenika,
tzv. Kreisau krugu na čelu sa von Stauffenbergom i von Moltkeom, koji
je organizirao atentat na Hitlera (1944.), svakako nije mogao pripadati
ni po svojim godinama niti po socijalnom podrijetlu.
Bez obzira na glasovitu njemačku pedantnost, u tim posljednjim i paničnim
ratnim mjesecima dosta je teško razlikovati ovlasti, ustroj i pripadnost
\Vermachtu, Schutzstatfelu, Geheime Staatpolizeiu, već ugaslom Abweru,
ili ad hock preustroju na samoj liniji bojišnice zbog obrane grada, ove
ili one ratne operacije. Koliko je nešto bilo dragovoljno ili mobilizacijski,
u kontekstu svemoćne nacističke propagande, ratnog kaosa i pubertetskih
snatrenja, još je teže objektivno izvagati. A što je doista bilo u Grassovu
razumu i srcu, to niti on više ne zna i zato je s odmakom od nekoliko
decenija i napisao svoju knjigu ispovijesti i pročišćenja. Onodobna njemačka
mladež bila je oduševljena nacional socijalističkom promidžbom i nije
imala nikakve šanse. A Grassovo javno priznanje sada, jer pisca je teško
prepoznati i svrstati prema brojnim likovima koje je u svojim romanima
obradio - nikad ne znaš s kojim se od kamarada najviše poistovjetio,
a ideološku fanatizam i ništavilo odlično poznaje - odjeknulo je kao
da se radi o književnoj prevari, pravoj veleizdaji umjetnosti. Kao da
povijest nije prepuna izuzetnih i posve solidnih književnika koji su
prije ili kasnije zalijegali s ideologijama, čak se s njima i uspješno
plodili. Nije li sveti Augustin u svojini Ispovijestima zapisao: Tako
sam zapao medu ljude pijane od oholosti... Što ispovijedati ako nisi
griješio? Nije li i Pirandelo bio član fašističke stranke, D'Annunzio
predsjednik prve fašističke državice, Andrić svjedokom i supotpisnikom
sporazuma sa samim nacističkim vragom, i je li ikad rasvijetljeno koliko
je pjesnik Neruda pomogao slikaru Sikeirosu u atentatu Trockog? Što s
Hamsunom, povjerovati povijesnoj (dis)kvalifikaciji ili mu pročitati
opus vlastitom pameću? A koliki su se do lakta umočili u crveni teror
misleći da pripadaju osviještenim intelektualcima, tzv. poštenoj inteligenciji,
i tako pomažu svjetskoj pravdi i ravnopravnosti medu ljudima?
U nedogled i u nepovrat; bez temeljite inventure svih vrsta i podvrsta
kliconoša ideologija medu književnicima, pojedini slučajevi neće dati
odgovor može li grijehom obilježen čovjek, loš čovjek, zao čovjek i zločinac,
biti u zanosu i stvarati umjetnička djela? Teško i nedokučivo pitanje,
sam smisao umjetnosti, skoro pa i definicija. I samo usputno propitkivanje
i sjećanje na književnike inficirane zanosom pomrčine i mržnjom ideologije
postavlja preteška pitanja o naravi književnika i smisla njegovu književna
djela.
Međutim, već se nekoliko desetljeća provlači dosta intrigantno pitanje:
zašto je stigma nacizmom (nacionalsocijalizmom) sablaznija nego stigma
komunizmom i zašto se zaraza komunizmom tako olako pokušava amnestirati?
Grassu nitko nije zamjerio što je bio miljenik lijevih političkih opcija,
čak ni kad je kao veliki arbitar njemačke ljevice instaliran kao moralno
sječivo nove Njemačke. Da je Grass, na primjer, otkrio svoju pripadnost
komunističkoj stranci DDR-a, pripadnost Stasiju ili sovjetskoj obavještajnoj
zajednici..., bi li dreka i povika bila tako snažna, bi li dušobrižnici
demokracije i zaštitnici svih ljudskih i neljudskih prava bili toliko
zatečeni i bi li prikazali tako izuzetnu tankoćutnost? Pitanje ne mora
biti hipotetsko niti se ograđivati kondicionalima: dovoljno je sjetiti
se svih umjetnika što su infekciju ideološke mržnje tako uznosito ponijeli
nikad ne posumnjavši u svoje postupke i tuđe patnje. Sada je samo je
tzv. angažirana književna ljevica ostala zatečena: njihov je kamarad
priznao kako je već i prije bio kamarad, i da kamaradstvu nema premca.
Grass je isticao da je socijalist, ali to je bila samo djelomična istina
i nepotpun pojam; svojim zakašnjelim priznanjem samo je zaokružio svoju
biografiju davši joj puno ime i pravi atribut -nacionalsocijalist.
Nepotrebno je braniti Grassa, njegove knjige najbolje govore o tome
je li nas zadužio ili obmanuo. Još ga je teže osuditi, jer ima li medu
ljudima jednoga bez grijeha? Kršćanstvo obožava pokajnike (i povratak
u matično stado) više nego pravovjerne i odane, i je li onda stvaranje
umjetničkog djela pokajanje, iskupljenje i pobjeda nad zlom u sebi ili
tek puko (samo) laskanje da sve jednom možeš ismijati i prevariti?
Davor VELNIĆ
|
|
| |

|