Žarko Milenic

RISANJE SLIKE VLASTITOG LIKA

Sanjin Ivandic: POLA CENTIMETRA OSMIJEHA,

DHK – Ogranak u Rijeci - Graftrade, Rijeka, 2003.

Sanjin Ivandic roden je 1962. godine u Rijeci, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao Komparativnu književnost i Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1977. godine objavljuje prozu i književnu kritiku u brojnim listovima, casopisima te u radio emisijama. Uredivao je književne casopise "Most/The Bridge" u Zagrebu te "Rival" u Rijeci. Objavio je zbirku novela "Proljece kada je ponovo otkrio život" (Rijeka, 1996.) te izbor svojih prikaza "Književne kritike" (Rijeka, 1997.). Živi i radi u Rijeci a pripada "Rivalovom" naraštaju – prethodne knjige su mu izišle u biblioteci "Rival" a uvršten je i u panoramski pregled proze i poezije Rivalova naraštaja – "Dan velikih valova" (2001.).
Pred nama je neobicna knjiga. Primjer je ovo takozvanog postmodernistickog romana. Kako kažu teoreticari - realist dok piše promatra svijet u cjelini, modernist ga cijepa, a postmodernist se "igra krhotinama". Znakovito je kako je autor neke od svojih dnevnickih zapisa nazvao "Fragmenti o ludilu". Ovo bi nas moglo podsjetiti na Charlesa Bukowskog, autora zbirke "Price o obicnom ludilu" i knjige "Zabilješke starog pokvarenjaka" u kojoj je napadao i Hemingwaya.
Krhotine u Ivandicevom slucaju su pisma (s nadnevkom, kao i neki zapisi, iz osamdesetih, najcešce se radi o 1984. godini) upucena na razne adrese (jedno je nenaslovljeno i tu autor piše: "Kako je moje sadašnje stanje prilicno kaoticno, i slijed ovog izlaganja bit ce takav."), prijevodi autorovi (dio jedne pjesme Walacae Stevensa) ili tudi (Šoljanov prijevod Ron Padgeta, Hemingwaya s autorovim ispravkama…), citati, aforizmi, naslovi zamišljenih djela, prozne skice, zabilješke (o književnosti, džezu, filmu itd.), koncepti i drugo, ponešto i na engleskom jeziku… Povremeno dobijemo utisak kako je rijec o takozvanom automatskom pisanju.
Zanimljiv je fragment naslovljen kao "Ogled" (o Borisu Davidovicu, Flaksu i novoj retorici). Ovo nas podsjeca na optužbe upucene Danilu Kišu povodom njegove zbirke pripovjedaka "Grobnica za Borisa Davidovica". Smiju li se u vecoj mjeri preuzimati tudi tekstovi i cak ne navesti ciji su? Na tu je dilemu Borges, autor pripovijetke "Piere Menard pisac Don Quijota" rekao kako nešto i samo prepisano postaje originalno djelo.
Od osoba koje se najviše spominju u ovoj knjizi tu su osim Hemingwaya i Ivan Slamnig (po autoru bolji pisac od Krleže), vec spomenuti Antun Šoljan (Ivandic ga na jednom mjestu naziva Antun Izdajica po njegovom romanu "Izdajice", no to nas asocira i na talijansku igru rijeci: prevoditelj – traduttore i izdajica – traditore), Zlatko Crnkovic (kojeg autor naziva i Veliki Urednik što predstavlja pocast ali i aludira na Velikog Inkvizitora; kao i mnogi pisci i Sanjin Ivandic je sanjao da mu knjiga izade u biblioteci HIT), svestrani Woody Alen…
Ovdje su umetnuti i faksimili nekih autorovih tekstova pisanih rukom ili na pisacem stroju, sasvim u funkciji. Ivandic povremeno izvodi graficke bravure poput, primjerice, Guillamea Apollinairea koji je u svojim zbirkama pjesama promovirao svoju simbolisticku poetiku i vizualni lirizam.
Kako je jednom zapisao Borges, "covjek se poduhvaca da opiše svijet. Godinama napucuje prostor slikama pokrajina, kraljevstava, planina, oruda, zvijezda, konja i ljudi. Malo prije negoli umre, otkriva da taj strpljivo izradeni svijet riše sliku vlastitog lika". To se odnosi i na ovu knjigu.
Doista je šteta što je ova zanimljiva knjiga ostala bez komentara u vidu predgovora ili pogovora. U tom komentaru bi se trebalo nešto više reci o samom Ivandicu, usporediti ovu knjigu s prethodnima, pojasniti aluzije na rijecka književna zbivanja sedamdesetih i osamdesetih godina…
Na jednom mjestu Sanjin Ivandic zapisuje: "Dokle (cu) zapisivati". No, pojavu ove doista zanimljive knjige (izišla u biblioteci "Suvremena književna obzorja" koju ureduje Damir Sirnik) nikako ne možemo smatrati uzaludnom.

Izdavaštvo