Davor Mandić

ISPISIVANJE LJUBAVI

UPISIVANJEM TIŠINE

Vesna Miculinić-Prešnjak: TIŠINA SRCA, DHK - Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2003.

U totalitetu suvremenih pjesničkih poiesisa (o)lako utvrđujemo tematsko-motivske ili pak strukturne i ine dominante s onom vječnom težnjom katalogiziranja, svođenja na zajedničke nazivnike, odnosno utvrđivanja sličnosti i različitosti. Možda danas, u ozračju eklekticizma, više nego ikad osjećamo potrebu za hvatanjem neuhvatljivog, objašnjavanjem neobjašnjivog. Individualne autorske poetike tako nam se imperativom vremena nadaju kao zaokružena (ne u reducirajućem smislu) pjesnička promišljanja svijeta i života, upravo zbog njihove sve veće raspršenosti, odnosno težine sidrenja u jeziku. Označiteljske prakse bavit će se pretežno raspršenošću subjekta i igrivošću jezika; stvarnosno pjesništvo utvrđivat će, opet pretežno, ali ne isključivo, socijalnu komponentu čovjekova bivanja; novostvarnosna poezija pokušat će se oprijeti dekonstrukcionizmu kreiranjem nove stvarnosti… I uvijek ćemo s radošću i odobravanjem dočekati neki, kada smo već pomislili da je sve rečeno, novi glas, neku novu subjektovu izmještenost ili pak začudnu konstrukciju. Tražimo li to nužno i uvijek, s jedinom težnjom eminentno novom, onda pjesništvo Vesne Miculinić-Prešnjak nije za nas. Ali tražimo li iskonski glas nepatvorene ljubavne lirike, u dijapazonu od erotske do duhovne, a pokatkad i bolno refleksivne, onda smo na pravome mjestu.

Vesna Miculinić-Prešnjak rođena je u Zastenicama na Grobniku ponad Rijeke 1951. godine. Završila je studij prava i psihologije, a prve pjesme objavljene su joj 1995. u knjizi Grobnički pisci XX. stoljeća . Dosad je objavila četiri zbirke poezije: Dari (1996.), Z moj'ga kaštela (1997.), Radost probuđena srca (1998.) te Oko čežnje (2000.). Posljednju zbirku, pod nazivom Tišina srca , objavio je riječki ogranak Društva hrvatskih književnika.

Tko je god ikada u ruke uzeo ikoju Vesninu zbirku pjesama lako je mogao utvrditi početnu premisu za shvaćanje njenoga pjesništva: ona je pjesnikinja Ljubavi. Bila ona ljubav prema dragome (ne nužno ljubavniku), kraju u kojemu živi ili pak "Nepoznatom Nekom", koji konstantno ostaje neuhvatljiv, tajanstven, ali opet demijurški prisutan unutar kršćanskog svjetonazora. Neposrednim, iskrenim stihovima često uzvišenoga, ali tihog i mekog, pathosa Vesna je ispisivala i ispisuje stranice svoga srca, bez zadrški ili kalkulacija.

Tišina, kao stanje potencijalnoga gibanja, ali i posvemašnjega mira, u Vesne zauzima posebno mjesto: Čitavu vječnost sam/pjesmom/utirala/put/do Tebe … (pjesma Tišino moja iz zbirke Z moj'ga kaštela ); U šutnji/kad nastaje muk/kad srce zaigra/oko zatreperi/Ti si/moje tišine zvuk (pjesma pod istim nazivom Tišino moja iz zbirke Radost probuđena srca ). Traženje i utok u Tišinu, kao posljednji stupanj govora, tako za Vesnu postaje esencijalno pitanje kojemu će u konačnici posvetiti i cijelu posljednju zbirku.

Kao što se tišina rasprostrla porama svijeta ideja nove Vesnine zbirke, na drugoj strani uočavamo, samo naizgled paradoksalnu, naglašeniju zvukovnost i zaigranost jezika, koji češćim asonancama i aliteracijama te izraženijim rimama kao da traga za novim značenjima: … Tinja, tinja/Svetinja/Golotinja srca moga … ( Samo u mraku ); … Ko oblutak/Ko slanutak/Ostaješ i traješ/Gdje god me ima/U mojim dnima ( Ko oblutak ). Jezik više nije puko sredstvo izražavanja već postaje i predmetom promišljanja te spoznaje njegove neukrotivosti. Mogli bismo reći da jezik pjesnikinji postaje ravnopravan partner na njenome putu do zakutaka vlastite duše.

Kontinuitet na tematsko-motivskom planu u pjesništvu Vesne Miculinić-Prešnjak u recentnoj se zbirci ostvaruje kao valovita makrocjelina što djeluje gotovo pravilnim izmjenjivanjem nekolikih principa/stanja. Čežnja ovdje zauzima važno mjesto, kako u pjesnikinjinu ljubavnom imaginariju: Vrlet si/Po kojoj se čežnja diže/Moja … ( Nema radosti veće ), tako i u refleksivnijoj njenoj oćućenosti ( Kucni, kucni ). Bez nade, kao njezine sestre, ne bi bilo ni onoga pretežitoga optimizma što resi Vesnino pjesništvo: Ostaviš li moje sjeme na suncu/Ono će se grijati/Na kiši klijati/Sjeme, sjeme nade … ( Sjeme nade ). Zbirku će pokatkad "presijeći" odmor u pejzažu, koji se ipak neće oprimjeriti u svoj svojoj pojavnosti već će više ostati u domeni romantičarskoga stanja duše ( Maslino moja, Zora ). Refleksivne pjesme također će pridonijeti "valovitosti" zbirke ( Žena, Srce ), a i "Nepoznat Netko" uvijek je prisutan ( Ti, tvorče života ).

U pronalaženju dominanta posljednje Vesnine zbirke pjesama moramo utvrditi klasično utjecanje pretsokratovskim četirima počelima. U Vesninu slučaju voda će dominirati, i to najčešće kao more: Znam da često misliš/Na bjelinu vala/Modrinu sa mora … ( Vrati se, vrati ), Pjeni se i oglasi/Da čujem zov tvoj … ( More ), ali bit će tu i pjesama s nekolikim principima: Zemlja se moja suha i žedna/Obraća tebi nebo/Da spustiš kap kiše … ( Hoćeš li doći ). Vatra će ostati kao metafora svjetla, viđenja ( Plamtjet će oganj, Želim ti želim ). Utjecanje počelima ne bismo označili kao predmišljenu namjeru, već kao prirodan i neposredan iznalazak iskonskih metafora.

Najnovija zbirka pjesama Vesne Miculinić-Prešnjak, pisana na standardu (izuzev dijela jedne pjesme pisanog na čakavštini), tematsko-motivski naslanja se na njena ranija djela. Dominante ostaju vjera, nada i ljubav, iako unešto drugačije (d)označeni. Utvrdili smo tišinu, koja se utiskuje u ideju pjevanja, te zvukovnost i otkriće svijeta jezika. Time je, dakako, uspostavljen kontinuitet, ali i pjesnički razvoj subjekta koji iskazuje. Na tom su fonu utvrđena i četiri počela, koje pjesnikinja intuitivno metaforički koristi u prebiranju po strunama svoje duše. Zbog svega rečenog ostavit ćemo se blijedih zaključnih fraza te pjesnikinji zaželjeti još mnogo uspješnih stihova. Dosad je pokazala da umije sačuvati svoj izvorni glas, ali i da je nije strah novoga. Dakle, razvoj u njegovoj bîti.