|
Žarko Milenić
MAGISTRALNI EPILOG
Henrik Ibsen: KAD SE MI MRTVI PROBUDIMO, preveo Ivo Slavnić, Adamić,
DHK - Ogranak u Rijeci, HNK "Ivana pl. Zajca", Rijeka, 2001.
Istaknutog norveškog dramatičara Henrik Ibsen (1828. - 1906.), skoro
da je nepotrebno i predstavljati. Najprevođeniji je norveški pisac. Ibsen
je svjetsku slavu stekao dramama u stihu "Brand" (1866.) i "Peer
Gynt" (1867.). Najpoznatiji je pak po dramama "Stupovi društva"
(1877.), "Lutkin dom" (1879.), "Sablasti" (1881.),
"Neprijatelj naroda" (1882.), "Divlja patka" (1884.)
i "Hedda Gabler (1890.).
"Kad se mi mrtvi probudimo" (1899.), dramski epilog u tri čina
posljednja je Ibsenova drama, njegova umejtnička i duhovna oporuka. Kako
piše u kratkoj, nepotpisanoj, bilješci o Ibsenu na kraju ove knjige, ovo
je simbolistično-mistična drama "o tragediji umjetnika koji je snovima
o umjetnosti žrtvovao ljudsku sreću i ljubav."
Ova je drama prvi put prevedena na hrvatski jezik s norveškog originala
a ne izravno s njemačkog kako je to bilo uobičajeno. Objavljena je kao
knjiga u biblioteci "Kazališna knjižnica" uz premijeru u HNK
"Ivana pl. Zajca" u Rijeci 3. listopada 2001. godine.
Radnja drame se događa u neimenovanim toponimima u Norveškoj i to u "priobalnom
lječilištu" (prvi čin) i u "planinskim kupkama i okolici"
(drugi i treći čin). Glavni lik je profesor Arnold Rubek, slavni kipar.
Preokret u njegovom životu nastaje kada sreće ponovno Irenu, ženu svog
života. Irena ga je bila nadahnula za njegovo životno djelo "Dan
uskrsnuća", "lik mlade žene koja se budi iz mrtvog sna".
Njih dvoje tu kamenu "djevojku koja se budi" zovu "naše
dijete". Nakon što ga je Irena napustila Rubek se oženio Majom, običnom
ženom. Rubek žali što nije svoj život proživio s Irenom. Ona mu kaže:
"Shvatimo što smo izgubili tek (…)Kad se mi mrtvi probudimo."
Na koncu drame Irena i Rubek će otići na planinski vrh prekriven snijegom
gdje će ih zatrpati snježna lavina.
Zanimljivo je kako je u ovu knjigu uvršten i malo poznati esej "Ibsenovi
likovi" (1900.) tada osamnaestogodišnjeg Jamesa Joycea povodom prve
izvedbe njegove drame. Joyce zapaža kako "Ibsenovo poznavanje ljudske
prirode dolazi najzornije do izražaja u njegovim portretima žena."
U ovom slučaju on misli na Irenu iz ove drame. Po njemu "niti jedan
od njegovih ranijih likova ne dostiže Ireninu duhovnu dubinu, koja nas
privlači jednostavnom snagom svoje intelektualne moći."
Možda se nećemo složiti s Joyceom kako Kad se mi mrtvi probudimo "smijemo
uvrstiti u ponajveća autorova djela, ako ne i najveće. (…) Ali moramo
s tvrdnjom kako je ova drama "magistralni epilog što udara pečat
desetorim komadima koji su mu prethodili."
|