Koje je uistinu ime našeg časopisa, i može li jedno veliko ili malo slovo na početku riječi mijenjati smisao njegova naziva? Neobično pitanje i ne tako običan i jednostavan odgovor. Kad se naziv časopisa napiše samo velikim slovima, tako je nekako najsigurnije i mnogi tome pribjegavaju (KNJIŽEVNA RIJEKA), svaki čitatelj ima pravo po vlastitom nahođenju, ili vlastitoj želji, interpretirati na koju se to "rijeku" odnosi časopis. Sam naziv časopisa je zanimljiv indikator stanja duha u našemu gradu i moguć putokaz te postaje istinski izbor i ne baš bezazlena podjela. Oni što promišljaju šire od inače uskih zemljopisnih riječkih obzora (Alpsko nabiranje na sjeveru i otocima zatočeni Kvarner na jugu), a književnost i jezik prihvaćaju kao nedjeljivu cjelinu, "rijeka" pišu s malim slovom. Za njih postoje raznovrsne, a opet iste rijeke: one što simboliziraju odlazak ili povratak, rijeke gornjih voda pročišćenja, divinizirane vode nadahnuća i one što poniru u zadnji zakutak naših tajni i ovaj časopis za njih je rijeka koja teče u njima i oni u njoj, a ime našeg grada samo je zgodna igra riječi u imenu književnog časopisa. Međutim, oni koji su rijeku života, tijek uzastopnih želja i osjećaja, okamenili imenom našega grada, koji sebe i ovaj grad redovito prepoznaju u svojoj inatljivosti, drugi dio naziva časopisa redovito čitaju velikim slovom i književnost promišljaju lokalno, kao toponim, kao lijek na sve što dolazi izvana. Nažalost, kod njih nije riječ o promociji čakavice, istinskih vrijednosti i obnovi tradicije, jer ovo što je danas od čakavske književne tradicije ostalo samo je nejak ostatak ostataka, okrutni slijed nemilosrdne povijesti. Ne radi se toliko ni o puntanju protiv standardnog hrvatskog jezika, niti protiv onih gore, onih drugih, bilo kojih, nije u pitanju čak ni veličanje grada Rijeke - samo tlapnja i umišljaj da smo drugačiji i zbog toga bolji i vredniji. Tradiciju se ne može obdržati infuzijama uspomenama i sjete skrivajući se po lokalnim zavjetrinama prkosa. Privrženi svojim željama i predrasudama ta nepopravljiva oklijevala i ustrašenci samo tlape o starim vrijednostima i ne promiču nove sukladne novom dobu i njegovim izazovima. Pretpostavljam da je tajna književnosti uvijek u kvaliteti, a ona je imuna i na jezik i na grafeme, ponajviše na ambiciju.

Osobno mislim da ponešto predrasuda nikome ne šteti (osobnost i nije drugo nego umivena predrasuda), jer i lokalpatriotizam može ponekad zamirisati ugodnim prisjećanjem na već zaboravljenu starinu, ali nakon što su ilirizam i Vukovo sveslavenstvo najstariji hrvatski govor polako ali temeljito izgurali iz književnosti, svako pogrešno inzistiranje na čakavici danas izgleda inatljivo-sanjarski, anakronistički i pomalo autonomaški. U prošlim stoljećima dogodila se velika i teška nepravda, ali danas bi neprimjerno ustrajanje na čakavici (kao na nekoj staroj pravici) dovelo do novih, posve nepotrebnih podjela. I stoga nije posve bezazleno kad u čakavicu zaluta mala trojanska ždrebad, jer (ne)jasna je njihova želja, njihov zanos da se okušaju u tom drevnom jeziku koji ne prepoznaju i koji im ništa ne znači. Čakavicu valja povući s majčinim mlijekom, inače ona postaje perfidno sredstvo smutnje i razdora, kao i sve ono što vukovci danas pokušavaju nazivati dijalektom... jer može sve, sve, prihvaća se čak i bunjevački, samo ne hrvatski.

Hrvatska je premala za bilo kakve podjele. Malo je toga danas od čakavice ostalo (isto se događa s hrvatskim pravopisom): suhoparni akademizam, što nas desetljećima poučava gramatičkim nebulozama kao da se radi o nekome davno izumrlom jeziku. Ustajalost više nego vapaj; jedna velika isprazna briga, a zapravo zbrka, smušeni dojmovi svedeni na turističku ponudu i stupidni pjesmuljci koji čakavce predstavljaju lakrdijašima i glupanima više nego što promiču najstariji hrvatski govor.

I da čitatelja oslobodim svake dvojbe i nestrpljenja; ime našeg časopisa je Književna Rijeka. Dakle, Rijeka, grad u kome živimo sa svojim obiteljima, prijateljima i neprijateljima i rijeka u koju unosimo naše riječi i (tihu) ambiciju da će sve to netko jednom i pročitati. I ništa više ali i ništa manje, nego rijeka književnosti i naš grad Rijeka u književnosti. Samo, u ova papagajska vremena, kad se znacima feudalnog vazalstva lokalne silnike podmi ćuje trećerazrednim lakrdijama i tako na račun čakavice iskrivljuje i omalovažava vlastiti identitet, veliko slovo naše Rijeke treba zamišljati malim.

U sjećanje na naš prvi govor i pismenost, na našu divnu drevnu glagoljašku tradiciju, pjesništvo u ovom broju pisano je na čakavici. Nije sve izgubljeno, evo izvornog čakavskog izričja ukoričenog u Književnoj Rijeci. Nije to ustupak nikome, donekle dug prema našoj starini, možda, ali svakako pokušaj da se makar miris ne zaboravi kad je supstanca već odavno ishlapila. I nije dovoljno da tekst bude nerazumljiv ostatku Hrvatske ili da u njemu budu prave besedi našega kraja, čarolija književnosti uvijek je ista, prije i sada, sada i ubuduće: talent i nadahnuće, sve ostalo je samo tastatura kao nekad guščje pero ili još prije zašiljena trska.