Ljeto 2007

Ljeto 2007 .

Kazalo

Davor VELNIĆ

UVODNO SLOVO

Nismo još otvorili naše stranice likovnoj umjetnosti, i možda je nebitno (ružno svakako) što je Škuncin tekst mjesecima šetao od nemila do nedraga i na koncu trebao završiti u ladici, ali je ta) ogled potaknuo dvojbu - može li umjetnost bez arbitra? Ili da pojednostavim: može li likovna umjetnost bez likovnih, književnost bez književnih, kazalište bez kazališnih, glazba bez glazbenih... kritičara i zna li umjetnost što joj je činiti dok veliki meštri svijetu ne objasne, a umjetniku ne presude? Pitanje uopće nije tako drevno, jer kritičari, kakve ih danas poznajemo, novija su pojava: mutacija uzoholjelih pisara i dvorskih činovnika. Te arbitre pomodnosti stvorili su mediji 19. i 20. stoljeća, a oni su se, pozobavši skolastičku nejasnost te ponešto od obilnih rasprava i klasifikacija filozofa-estetičara, nametljivo ubacili između djela i promatrača/čitatelja/gledatelja/slušatelja... kako bi sve najprije dobro zamutili, prikrili svoje krpeljstvo, a potom svima objasnili o čemu je riječ i kako stvari stoje. Tako je u svega nekoliko decenija stvoren savršen zatvoren krug: arbitri-trgovci-muzeji/galerije-publika-kupci (investitori i bedaci) i kruženje djelu postalo je samo po sebi vrijednost. Umjetnici, u ovom slučaju slikari, postali su višak i tek usputna nužnost, jer kritičari su oni koji određuju i donose presudu. Biblija ih prepoznaje pod imenom pismoznanci, narod ih i dalje zove sveznalicama i mudrijašima, malogradani im neodređeno tepaju s - intelektualci. Danas ih umjetnost poznaje kao jokere kulture za svaku igračku kombinaciju, kao kaditelje riječima, zavodnike i presuditel]e. Nimalo bezazlena sorta i ne uvijek čista rabota.

Otac Škunca gleda u krivom pravcu pa je najiskrenije iznenađen, zatečen, i pomalo srdit. Posve je bezrazložno zabrinut za dijalog između umjetnosti i Crkve. Taj kreativni razgovor postoji oduvijek i nitko ga ne može ni zaustaviti niti zabraniti. Ne treba ga čak ni poticati. Postoji samo neprestani nesporazum s pismoznancima (Crkva tu ima bogato iskustvo), intelektualcima širokog spektra, ne i s umjetnošću i umjetnicima. Umjetnost je seniornija od svake intelektualnosti, misao od riječi, nadahnuće od razuma. Umjetnost je iskustvo transcendentalnosti i peckava misao na zagrobno, iskrena osama i pokušaj dijaloga s nevidljivom zbiljom. Silazak nevidljivog u vidljivo. Ona nema namjeru i privilegij je nadahnuća i talenta, a ne razuma i logike. Umjetnost negira intelektualno i razobličuje namjeru, ona je neprestano zamka za razum, ali nije nerazumna. To je unutarnja potraga za smislom, povratak i traženje nebeskih korijena, odgovor na prva i posljednja pitanja, ogoljena iskrenost i sirova dobrota. Sve izvan toga samo su vještina i savršen zanat. Jedino nas umjetnost štiti od životinjskog nagona i razlikuje od svih drugih bića, a nije to nikakav minimalan DNK otklon. Oduvijek je umjetnost bila granica primata i čovjeka, ona potpaljena iskra sjećanja na nešto zaboravljeno, spona čovjeka i vječnosti. Duša ima samo jedan rukopis - umjetnost. Umjetnik je Božji poslanik u ovoj dolini srdžbe i suza. Njegove vjerodajnice njegova su djela i niti jedan pismoznanac, kolikogod dimova i poze iz lule povukao, kolikogod nesuvislih kartica mlohavosti napisao i kolikogod tekstove obogatio vlaknima da bi ostatak bio što impresivniji, ne može mu ih oteti ili obezvrijediti.

Umjetnost je vraćanje stvoritelju, a sama pohvala pismoznanaca beznačajna je i suvišna.

......